Znanstveno savjetovanje
Rat protiv Batona: dvije tisuće godina
Zagreb, 5-7. XI. 2009, Filozofski fakultet
>> Program (pdf)
>> Sažetci izlaganja (pdf)

U 2009. godini navršavaju se dva tisućljeća od ratnih događaja koji su izravno utjecali na europsku povijest. Predajom vojskovođe Batona završio je ustanak u Iliriku. Njegovo se prvo razdoblje u starini nazivalo panonskim ratom, a drugo dalmatinskim. Operacije na oba područja povezale su se i ispreplele, pa se u znanosti uobičajilo pisati o panonsko-dalmatinskom ratu ili ustanku. Naziv Bellum Batonianum skovan je već u starini, jer su ustanike vodila dvojica vojskovođa imenom Baton. Opseg ratnih zbivanja nadahnuo je i naziv ‘veliki ilirski ustanak’. Pobjeda je ispunjavala sve kriterije da se vojskovođi Tiberiju i njegovim ljudima dodijeli trijumf, no mogli su ga slaviti tek nakon tri godine. Zapovjednik Var stradao je s trima legijama u germanskoj klopci u Teutoburškoj šumi. Tiberije se morao pobrinuti za zapadne granice. Dovršio je i taj zadatak, pa je 12. g. kršć. ere slavio trijumfe za pobjedu na oba bojišta.

August se dičio da je pomaknuo granicu rimske vlasti na Dunav. Potomstvo procjenjuje da su Rimljani prvotno namjeravali postaviti granicu na Labu i Dunav, a da su od toga odustali nakon katastrofe u Teutoburškoj šumi. Europa se 9. godine kršćanske ere za mnoga stoljeća podijelila po tokovima Rajne i Dunava. Do njih je sve bilo podložno utjecajima rimske civilizacije. S druge strane dviju velikih rijeka barbarski je svijet nastavio živjeti uglavnom po vlastitim pravilima. Privremeni istak u Dakiji ostavio je duboki trag u današnjoj Rumunjskoj, a limes je propuštao poželjna duhovna i materijalna dobra u oba pravca. Pa ipak, bila je to u svakom pogledu stvarna razdjelnica.

U Njemačkoj se sa žarom obilježavaju dvije tisuće godina od rimskoga poraza u Teutoburškoj šumi. Održani su znanstveni skupovi, postavljene prigodne izložbe. U neke su od tih programa uključeni naši znanstvenici, muzejski djelatnici i građa s područja gdje se odvijao ustanak koji je prethodio Varovu porazu. Među njima, naime, postoje vjerojatna veza i više sigurnih analogija. Panonsko-dalmatinski rat pridonio je Varovu porazu time što su iskusniji vojskovođe bili zauzeti u Dalmaciji. Podudaraju se i vrijeme i okolnosti dvaju zbivanja. Oba puta barbari su reagirali na rimski pritisak, a koristili su se vojnim znanjima koja su stekli ratujući za Rimljane. Oba su rata značajna stavka u kurikulumu dvojice velikih careva, Augusta i Tiberija. Naše će savjetovanje, nadamo se, primjereno obilježiti dvije tisuće godina od završetka rimskoga rata protiv panonskih i dalmatinskih ustanika. Započela ga je organizirati Katedra za staru povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji sa znanstvenoistraživačkim projektima pri Odsjeku za arheologiju istoga Fakulteta i Odsjeku za arheologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U međuvremenu je utemeljen Centar za interdisciplinarno istraživanje stare povijesti pri Zavodu za hrvatsku povijest istoga Odsjeka, koji objedinjuje iste projekte.

Literarni izvori određuju jezgreno područje ustanka u Iliriku etnonimima dvaju starovjekovnih naroda, Breuka i Dezidijata. Koriste se, dakako, i etnonimima Pannonii i Dalmatae, no za autohtono žiteljstvo čitavih regija, bez obzira na užu etničku pripadnost. I panonsko i dalmatinsko ratište obilovalo je dramatičnim događajima. Literarni izvori posreduju imena mjesta gdje su se oni zbivali. Prizori s istaknutim sudionicima ušli su u imaginarij rimske carske povijesti: stari August potresen i prestrašen u Rimu; Tiberije u punoj snazi i na vrhuncu sposobnosti na bojištima; sposobni i plemeniti dezidijatski Baton; vlastohlepni i izdajnički breučki Baton…

Tradicionalna se historiografija bavila upravo utvrđivanjem geografije i topografije panonsko-dalmatinskog rata i djelima njegovih sudionika, i to prvenstveno temeljem literarnih izvora. Djela starih pisaca vrsta su izvorne građe koja se stoljećima eksploatirala u istraživanju stare povijesti. Na njih su se primjenjivale metodologije svojstvene različitim stupnjevima razvitka filologije i historiografije. Nažalost, ova vrsta izvorne podloge trpi od mnogih ograničenja. Literarnih je izvora malo, oštećeni su i podložni opredjeljenjima svojih autora. Diskursi autora i njihova kontekstualna determiniranost mogu se vrlo lijepo raščlanjivati. Danas se to uspješno radi, ali povijesnoj znanosti donosi prvenstveno informaciju o civilizacijskom okviru u kojemu su autori djelovali.

Događajnica – faktografska povijest koja nastoji utvrditi i iznijeti što se, kada, gdje, kako i zašto (na najjednostavnijoj razini) dogodilo odavna nije na visokoj cijeni. Međutim, ako ona nije obavila svoj posao, učena i pomalo dosadna starinska istraživanja ostaju visiti u zraku, baš kao i napredna i atraktivna moderna istraživanja, poput kuće bez temelja. Sjajno obrazložena tradicionalna domišljanja o ovome ili onome prizorištu ratnih zbivanja ili umne raščlambe postupaka povijesnih ličnosti na temelju literarnih izvora ostaju jalovi, bez konačnog rezultata. Moderna istraživanja, u nastojanju da ‘na višoj razini’ uspostave vezu s proteklom stvarnošću, zapravo gube iz vida koliko o njoj (ne) znaju, i proizvoljno je konstruiraju.

Dobra faktografska podloga nužan je preduvjet ozbiljnoga istraživanja, pa ju ni danas nije neumjesno nastojati utvrditi. Osobito to vrijedi za povijesne događaje kojima se ona nije mogla pribaviti starijim načinima istraživanja. Učene rasprave s područja stare povijesti na temelju literarnih izvora mogu se privesti konačnim zaključcima samo ako se pribave argumenti koji dolaze iz drugačije vrste izvorne građe, s natpisa ili iz anepigrafskih izvora arheološke provenijencije. Natpisi su se, naravno, već u antici koristili kao povijesni izvor. Usustavljena znanstvena metodologija njihova ediranja i tumačenja ipak je akvizicija 19. stoljeća, a i broj im raste istraživanjima i objavama tijekom 19. i 20. st. Predmetni izvori arheološke provenijencije dosegli su iznimno visoku vrijednost za povijesno istraživanje kad je arheologija poopćila metode svoje prapovijesne grane i počela uz nalaze kasnijih razdoblja vezati minuciozne istraživačke postupke koji donose obilje podataka neophodnih za rekonstrukciju prošle stvarnosti. To je pak doista akvizicija najnovijega vremena, još i ne posve uhodana.

Istraživači stare povijesti po prirodi stvari su oduvijek bili upućeni i na izvore arheološke provenijencije, te se i sami u vlastitome radu koriste arheološkim istraživanjem. Dobro poznaju vrijednost podataka takvoga podrijetla. Ipak, količina i kakvoća referencija na podatke arheološke provenijencije na koje će se osloniti u svojim radovima tek od druge polovice 20. st. sustiže količinu i kakvoću referencija na pisane izvore. Premda još ima povjesničara koji smatraju da njihov posao počinje i završava pisanim izvorima, moderna metodologija stare povijesti obraća se izvorima arheološke provenijencije da bi riješila dileme koje su joj nametnuli literarni izvori. Na tome tragu ona je i pomoćnica i suradnica arheologije i filologije. Uzajamnost ovih znanosti postaje sve očitijom u doba kad preobilje podataka i specifični postupci istraživanja iziskuju timski rad stručnjaka različitih specijalizacija. Ipak, bez obzira na to koji dio posla pada kojemu od njih u dio, svi oni moraju jedni druge potpuno razumjeti, moraju poznavati metode i izraz svih suradničkih znanosti.

Naše bi savjetovanje o dvijetisućitoj obljetnici završetka panonsko-dalmatinskog ustanka trebalo pokazati dokle su u tome pravcu stigli istraživači koji djeluju upravo na jezgrenome području toga zbivanja, danas u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini. Najveći se doprinos mora očekivati od rasprave, vezane uz izvješća o novoj građi i rezultatima novih istraživanja. Da bismo povećali učinkovitost savjetovanja i što bolje iskoristili činjenicu što će se na okupu naći vrsni poznavatelji problematike, pripremili smo popratne materijale (Bibliographia Batoniana, pregled odlomaka iz literarnih izvora i dr.) u čijoj su izradi pod stručnim vodstvom sudjelovali diplomandi stare povijesti i arheologije. Sudionike skupa i molimo da se njima koriste i da ih primjedbama i savjetima tijekom skupa poboljšaju, kako bi postali korisnim dijelom budućega zbornika.

U skladu s ranije rečenim, prva je sesija savjetovanja namijenjena pregledima koji predočuju predmetnu izvornu građu s područja etnija koje su bile nositelji ustanka. Njihovim je autorima stavljeno na raspolaganje više prostora za prethodna priopćenja i više vremena za izlaganja s projekcijama. Trebali bi ilustrirati stanje istraživanja u današnjoj Slavoniji, Posavini, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Cilj je, zapravo, što potpunija slika protohistorijskih, predrimskih ili predratnih prilika. Granice breučkog, dezidijatskog, delmatskog i okolnih etničkih područja bez dvojbe su se mijenjale tijekom povijesti, a mnoge pretpostavke o njima proizlaze upravo iz vijesti o ratovanju. Priopćenja prve sesije stoga se nisu mogla zadržati samo na protohistorijskom razdoblju, nesumnjivo će se dijelom preklapati i različito atribuirati ista područja ili nalaze. Zato smo raspravu predvidjeli poslije svih priopćenja.

Na početku druge sesije stoji još jedno pregledno predavanje većega opsega, odvojeno od prethodne skupine jer su mu predmet nalazi koji se atribuiraju rimskome razdoblju, a povezuju se s ratom i ranim poratnim prilikama. Svojevrstan je prijelaz prema problemskim priopćenjima koja prvenstveno arheološkim argumentima obrađuju uže teme. Sva ostala priopćenja ove sesije ograničena su na petnaest minuta. U njima se zaoštrava pitanje podataka iz literarnih izvora. Da bi vrijednost takvih podataka zadobila realniju dimenziju, demonstrira se na primjeru Veleja Paterkula u kakvu zapravo obliku do nas dopiru podaci koje su izvorno sadržavala djela starih pisaca. Posljednja dva priopćenja druge sesije propituju literarne izvore iz aspekta mentaliteta, propagande i slike o drugome.

Teme pojedinih priopćenja u drugoj i trećoj sesiji jasno se razlikuju i ne preklapaju se bitno. Stoga je iza svakoga predviđeno posebno vrijeme za raspravu.

Predavači u trećoj sesiji također petnaestminutnim problemskim priopćenjima prikazuju odjeke antičkih izvještaja o ustanku dvojice Batona u historiografiji kasnijih vremena, od ranosrednjovjekovne franačke do moderne hrvatske, a zatim u likovnim umjetničkim djelima, pa i na filmu.

Četvrta zagrebačka sesija nudi izravan uvid u taj filmski uradak, pa i u sestrinski film o rimskome porazu u Teutoburškoj šumi. Središnji je dio sesije prezentacija prvoga pregleda stare povijesti hrvatskih zemalja iz pera domaćega autora u trećem tisućljeću, osamdeset i četiri godine nakon prethodnoga što ga je Ferdo Šišić bio sastavio za Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925). Autor Robert Matijašić pregledom je, dakako, obuhvatio i panonsko-dalmatinski ustanak.

Posljednje zajedničko prijepodne sudionici skupa provest će u obilasku jedine neprijeporne lokacije iz vremena panonsko-dalmatinskog ustanka, položaja stare Siscije u današnjemu Sisku i stalnoga postava u Muzeju Grada Siska. Savjetovanje će se okončati podno sisačkog Starog grada, nadamo se, kolegijalnim i konstruktivnim dogovorom ne samo o zborniku savjetovanja već i o plodonosnoj budućoj suradnji.

Savjetovanje su omogućili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske dodijelivši sredstva u okviru godišnjih potpora za znanstvene skupove i Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od srca im zahvaljujemo.

U Zagrebu, 3. XI. 2009. Bruna Kuntić-Makvić