Zagreb, 2. studenoga 1977 – Sinj, 7. kolovoza 2011.

U nedjeljno jutro 7. kolovoza ove godine nepovratno je stalo srce mladoga povjesničara i arheologa Ivana Knezovića koji je s povjerenjem gledao u život, voljan i spreman još mnogo uraditi za obitelj i za struku. S posljednjim dahom na rukama obitelji utrnule su želje i planovi, njegovim je voljenima uskraćena ljubav i oslonac, njegovim prijateljima i kolegama dobar drug u dokolici i dragocjen partner u poslu.

Ivan je na neponovljiv način spajao rutinu mladoga Zagrepčanina koji je dobio vrhunsko klasično obrazovanje s djetinjim iskustvima koja je stjecao na djedovini i kod rođaka u Dalmaciji i Slavoniji. Volio je pripovijedati kako je njegov interes za društvene i humanističke znanosti, posebno povijesne, potaknulo prvo izdanje dječje enciklopedije Svijet oko nas. No, zapravo je stvar njegova izbora, njegova karaktera, radoznalosti, volje da dozna podatke, da im dokuči veze i protumači ih, određivala kako će se koristiti svim poticajima koji su se našli na njegovu životnom putu.

Polazio je osnovnu školu klasičnoga smjera, a zatim Klasičnu gimnaziju, te je do upisa na studij zbrojio osam godina učenja klasičnoga latinskog jezika i šest grčkoga. Upisao je povijest i arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu između 10% pristupnika koji su bili najbolji na prijemnom ispitu, što mu je tijekom cijeloga studija davalo pravo na stipendiju Ministarstva znanosti i tehnologije. Kako je započeo, tako je i završio studij: diplomirao je među deset najboljih i na povijesti i na arheologiji, obranivši u svibnju 2002. godine diplomski rad „Antička arheološka topografija Đakovštine“ kod prof. dr. Mirjane Sanader.

Tijekom studija i kao mladi profesor arheologije i povijesti Ivan je sudjelovao u arheološkim istraživanjima groblja bjelobrdske kulture kod župne crkve u Đakovu, brončanodobnog naselja Mačkovac – Crišnjevi kod Nove Gradiške, paleolitičkog nalazišta u Mujinoj pećini, kasnoantičkog nalazišta u Štrbincima i dijelova Andautonije u Ščitarjevu. Na tim je mjestima učio od Krešimira Filipca, Snježane i Ivora Karavanića, Branke Migotti, Tatjane Pintarić i drugih. Zanimanje za političku povijest potvrdio je pak u studentskoj praksi natječući se 2001. godine u Sarajevu u organizaciji UN u rješavanju zadanih političkih problema, a potom sudjelujući u konferenciji o političkoj povijesti, aktualnoj politici, gospodarstvu i suradnji na istočnom Sredozemlju koju je na Kreti organizirao International Instute for Political and Economic Studies. Bio je to svakako i način da mladi arheolog dopre do kolijevke egejske civilizacije i do Zemaljskog muzeja …

Ivanova se ozbiljnost i odlučnost da bude vlastitim gospodarom pokazala u odluci da se, u očekivanju boljega, primi posla izvan struke: 2002. i 2003. godine radio je kao propagandist u Večernjem listu.

Od ožujka 2004. do prosinca 2007. bio je kustos arheološke zbirke Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici. Državni stručni ispit za zvanje muzejskog kustosa položio je u lipnju 2005. godine. Polazio je seminare i savjetovanja Muzejskog dokumentacijskog centra o različitim aspektima muzejske djelatnosti. Suautor je arheološkog dijela stalnoga postava Muzeja Turopolja, za koji je napisao vodič. Vodio je arheološka istraživanja u Lukavcu 2005. i 2007. godine, a na noričko-panonskim tumulima u Mraclinu 2005. godine. Sudjelovao je u višegodišnjem muzejskom projektu registriranja arheoloških lokaliteta u općinama Kravarsko i Pokupsko (2004 – 2005), te u arheološkim istraživanjima u Ščitarjevu i na trasi autoceste Zagreb – Sisak. U okviru programa „Škola u muzeju, muzej u školi“ pripremao je stručna predavanja i vodstva za učenike osnovnih i srednjih škola kao nadopunu nastavi povijesti, da bi se izravnom percepcijom muzejskih predmeta i stvarnih arheoloških lokaliteta obrazovala buduća muzejska publika, a muzejska djelatnost izlaskom iz zgrade približila javnosti. Kao zaposlenik Muzeja Turopolja osnovao je obitelj, vjenčavši se 2006. godine svojom Ivanom.

Doktorski studij arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je u prosincu 2003. godine. Iskazao je interes za problematiku građevnih tehnika i materijala u rimskoj Panoniji, na primjeru Andautonije s kojom su ga je povezivala terenska iskustva i tadašnje radno mjesto u Muzeju Turopolja. Budući da ga je takva tema upućivala i na antičke literarne izvore i na zapise prvih hrvatskih novovjekovnih starinara poput Matije Petra Katančića, preliminarno mu je za mentora određena prof. dr. B. Kuntić-Makvić, a za komentora prof. dr. Mirjana Sanader. Pišući prema programu doktorskog studija propisane kvalifikacijske radove, Ivan Knezović pokazao se vrsnim u prikupljanju i analizi literature, literarnih i predmetnih izvora, te nadasve vičnim pisanju stručnoga teksta. Raspolagao je raznovrsnim znanjima i iskustvima, a interpretacije su mu bile dobro promišljene i utemeljene. I mentor je imao što naučiti. S druge strane, Ivan je primao mentorske savjete i koristio se njima. Sposobnost surađivanja bila je jedna od njegovih značajki.

Dok se Ivan uvodio u rad na doktoratu i u Muzeju Turopolja, uvrštena je u studijski program stare povijesti pri Odsjeku za povijest stalna terenska nastava na lokalitetu u Andautoniji, te u referentnim muzejima u Velikoj Gorici i Zagrebu. Kustos Ivan Knezović je pri tome ostvario izvrstan kontakt sa studentima i pokazao se valjanim predavačem. Iz svega je toga potekao i upit bi li Ivan prihvatio mjesto znanstvenoga novaka na projektu B. Kuntić-Makvić „Stara povijest u hrvatskim povijesnim znanostima: teorija, praksa, priručnici“. Kad je natječaj otvoren, Ivan je sa svojim kvalifikacijama bio kandidat bez premca. Nastupio je 1. siječnja 2008. godine. Maleni mu se Bartol rodio te veljače. Njegove su slike na očevom stolu ušle u svakodnevicu Katedre za staru povijest.

Ivan je s nama proveo tri lijepe, radne godine, osam mjeseci i sedam dana. Uključio se u život Odsjeka za povijest, preuzimao tekuće poslove (povjerenstvo za inventuru, redigiranje novoga studijskog programa, satnica….), brižno ih i naoko lako obavljao. Postupno se uvodio u nastavu kolegija na preddiplomskom studiju da bi u trećoj akademskoj godini pod vodstvom nositelja pokrio čitavu novacima dopuštenu satnicu. Izradio je i objavio u sustavu Omega pripadne nastavne materijale. U okviru projekta pripremio je sve za novo, ilustrirano izdanje Malog pojmovnika stare povijesti. Radio je na popisu spomenika i pripremao se za obnovu terenskih istraživanja u Topuskome i na Bribirskoj glavici. Iz pripremnih radova za doktorat razvio je i objavio nekoliko izvornih znanstvenih i stručnih radova. Sudjelovao je na III. kongresu hrvatskih povjesničara na Braču, suorganizirao znanstveni skup povodom obljetnice Batonova ustanka, pripremao se za jesenski znanstveni skup u Puli. Predao je u tisak rukopise dva izvorna znanstvena rada i jedne knjige. Tri sam puta s veseljem pisala godišnje izvještaje o radu znanstvenoga novaka Ivana Knezovića. Sve je ukazivalo na to da uz nas izrasta vrstan nastavnik i znanstvenik, nova snaga na Katedri, Odsjeku, Fakultetu, Sveučilištu…

Potrebno je reći da je prijedlog zakona kojima se želi regulirati visoko školstvo u Hrvatskoj zgranuo čitavu populaciju znanstvenih novaka, pa tako i kolegu Knezovića. Videći kakve se zapreke kane postaviti između statusa znanstvenog novaka / asistenta i docenture, ozbiljno se upitao nije li prelaskom na fakultet svojoj obitelji na duž rok nanio štetu. Bojim se da ga nismo mogli stvarno umiriti. Odlučio je požuriti s doktoratom. Temeljem izvještaja stručnog povjerenstva i odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta odobrio mu je Senat Sveučilišta u Zagrebu 22. ožujka 2011. godine pokretanje postupka za stjecanje doktorata znanosti u okviru doktorskoga studija s temom Povijest rimskoga graditeljstva u južnome dijelu panonskih pokrajina u svjetlu građevinskih materijala i tehnika u Andautoniji, pod mojim mentorstvom. U srpnju je Ivan na odmor ponio literaturu i računalo, kaneći se poslije kratkog odmora na obali s Ivanom i Bartolom, po dolasku tazbini u Sinj, posvetiti rukopisu disertacije.

Pozdravili smo se na Fakultetu 22. srpnja, olako, blaženo nesvjesni da će huda Parka za dva tjedna presjeći nit. Očekivali smo nastavak rada, punom snagom, kad se Katedra za staru povijest ponovno nađe na okupu…

Koliko Ivan god bio mlad, i premda je tek od 2008. radio na mjestu koje iziskuje pisanje znanstvenih radova, njegova je bibliografija 2009. godine, kad je predavao dokumentaciju za odobrenje doktorske teze, brojila jednu autorsku knjigu, dvoja skripta, pet znanstvenih i deset ostalih radova u časopisima, te jedan sažetak u zborniku skupa. Još prije kobnoga 7. kolovoza povećala se za tri stavke. Od toga je jedan izvorni znanstveni rad andautonijske tematike tiskan u najviše rangiranom inozemnom časopisu. Još tri rukopisa koja je Ivan autorizirao i uputio u tisak čekaju na izlazak. Još nekoliko se tek spremao dotjerati. Na srcu nam je i rukopis uznapredovaloga doktorata. Nadamo se, uz pomoć Ivanovih kolega i prijatelja, naći snage da tu ostavštinu uredimo i učinimo pristupačnom stručnoj javnosti, te da je kao trajni biljeg Ivanova ovozemaljskog puta položimo u ruke obitelji.

On neka počiva mirno. Svi pak koji su za njim u tuzi neka nađu vlastitu snagu u sjećanju na Ivana živa, razgovorna, žudna djelovati i učiniti. Takav je oblik spomena dostojan Ivana Knezovića.

Bruna KUNTIĆ-MAKVIĆ