INTERKRAS (Interdisciplinary Studies of Karstic Landscapes) je projekt u organizaciji sedam sveučilišta iz Slovenije, Hrvatske, Italije i Slovačke financiran sredstvima EU kroz Long Life Learning Program (ERASMUS-IP) u razdoblju od 2011. do 2013. g. Glavni koordinator projekta je prof. dr. Predrag Novaković s Odsjeka za arheologiju Sveučilišta u Ljubljani, a prof. dr. Boris Olujić je koordinator za Sveučilište u Zagrebu. Cilj INTERKRAS-a je obrazovati studente za suočavanje s izazovima studiranja jadranskog krša i njegove prirodne i kulturne baštine. Program naglašava interdisciplinarnost i povezuje više disciplina: arheologiju, etnologiju, geografiju, geologiju, pejzažnu arhitekturu, pejzažnu ekologiju, itd.
Važno je biti Rimljanin
Javno predavanje
Vinkovci, 18. svibnja 2013.
Gimnazija M. A. Reljkovića, 11h
U sklopu manifestacije “Rimski dani u Vinkovcima” u organizaciji Gradskog muzeja Vinkovaca i Turističke zajednice Grada Vinkovaca prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić i dr. sc. Jelena Marohnić održale su javno predavanje o povijesti pravnog statusa rimskog građanina pod naslovom “Važno je biti Rimljanin”.
ROMIS: Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitanae
Petar Selem, Inga Vilogorac Brčić, ROMIS. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitanae, [Znakovi i riječi 3 – Signa et litterae III], Zagreb: FF Press, 2012.
Istočnjački kultovi potvrđeni su nizom predmetnih i epigrafskih izvora u Saloni. Najveći dio se odnosi na kultove egipatskih božanstava, napose Izide i Serapisa, potom Kibele (Velike Majke Bogova) i Atisa te Mithre. Na temelju nađenih spomenika možemo suditi o ikonografskim modelima, kultnoj praksi, svetim mjestima te profilu sljedbenika navedenih kultova. U Saloni postoje, k tomu, svjedočanstva o štovanju Dunavskih konjanika, Jupitera Dolihenskog, Sabazija, Mena te o židovskoj vjerskoj zajednici. Spomenici svih navedenih kultova potvrđuju da je Salona bila kozmopolitsko središte u kojem su istodobno i ravnopravno, uz rimska i domaća, slavljena i različita istočnjačka božanstva. U ovom su izdanju objavljeni svi spomenici navedenih istočnjačkih kultova, zajedno s fotografijama i bibliografijom, na hrvatskom i engleskom jeziku.
Struktura:
– Aegyptiaca Salonitana (Egipatski kultovi)
– Metroaca Salonitana (Kult Velike Majke Kibele)
– Mithriaca Salonitana (Mithrin kult)
– Aliae religiones (Ostali kultovi): Dunavski konjanici, Židovstvo, Jupiter Dolihenski, Sabazije, Men
Update (2015.): Izašao je ROMIC I. = Signa et litterae V. (O ostalim svescima u seriji: Signa et litterae II, Signa et litterae IV.)
Kvinkvenali u orijentalnim kultovima
Salonitanac Lucije Stacije Fakula, kvinkvenal, dao je sagraditi hram Velikoj Majci Kibeli (CIL III 1954). Na rimskim su natpisima kvinkvenalima najčešće nazivani godišnji municipalni dužnosnici, duoviri ili kvatuorviri, koji su svake pete godine obavljali cenzorski posao. Titulu kvinkvenal nosili su i predstojnici različitih profesionalnih kolegija ili tijela, a kvinkvenali su zabilježeni i među sevirima augustalima, augurima, flamenima te svećenicima. Literarni i epigrafski izvori svjedoče da su kvinkvenalima nazivani i predstojnici kolegijâ koji su bili u službi istočnjačkih kultova: kolegija dendrofora angažiranog u kultu Velike Majke Kibele, Izidinih pastofora te možda i Beloninih hastifera. Na zavjetnom natpisu kvinkvenala Lucija Stacija Fakule nije pobliže određeno njegovo zanimanje. Kult Velike Majke Kibele imao je visok status u rimskoj Saloni o čemu svjedoče predmetni i epigrafski izvori. Ondje je potvrđen i kolegij dendrofora (CIL III 8823). S tim u vezi možemo pretpostaviti da je Lucije Stacije Fakula bio predstojnikom navedenog kolegija.
Studija Kvinkvenali u službi kolegija istočnjačkih kultova u Rimskome Carstvu (pdf) dr. sc. Inge Vilogorac Brčić.
“Reci mi, jesi li Rimljanin” (Dj 22, 27) Povodom 1800 godina Karakalinog edikta
IV. KONGRES HRVATSKIH POVJESNIČARA 2012.
Okrugli stol
Utorak, 2. listopada 2012. u 15 h
Dvorana I. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3
Što se rimska vlast dalje protezala i što bila učinkovitije ustrojena, to je bilo privlačnije postati rimskim građaninom. Italski su se saveznici oružjem u ruci borili da postanu Rimljanima. Brojne zajednice nerimskih naroda težile su steći pravo da se ustroje na rimski način, premda su u rimskoj državi mogle ostati u peregrinskom statusu i živjeti po vlastitim pravilima. Pojedinci su ponosno davali da se njihova nova, rimska imena uklešu u kamen i pomno su bilježili svoje napredovanje u rimskom sustavu časti. Rimskim se građaninom nisi morao roditi: mogao si to postati na više načina.
Karakalin je edikt svim slobodno rođenim stanovnicima dodijelio građanstvo, što je izmijenilo prilike u pokrajinama: umjesto nekoliko povlaštenih, odabranih gradova, odsada su rimskim građanima bili napučeni svako naselje i cijela zemlja.
Novi slobodni Nerimljani pojavit će se među njima u velikom broju kad Rimsko Carstvo bude prisiljeno dopustiti barbarima da prijeđu granicu i da se nasele unutar države. I oni će težiti da se u pravima izjednače s rimskim građanima. Kad to postignu nazivat će se i osjećati Rimljanima, a sumnjičavo će gledati na nove seobene valove sunarodnjaka barbara, novih pretendenata na (rimsku) punopravnost.
Dr. sc. Marko PETRAK, red. prof., predstojnik je Katedre za rimsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je tridesetak radova iz područja rimskog prava i komparativnog privatnog prava, te dvjestotinjak stručnih priloga.
Dr. sc. Tomislav KARLOVIĆ, doc., član je Katedre za rimsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U dva je rada temeljem epigrafskih izvora iz Hrvatske istraživao dva modela širenja rimskog građanskog statusa: konstituiranjem municipija (Andautonije) i vojnom službom (peregrinski veteran Likaj iz Marsonije i rimski veteran Lucije Vespenije, obojica s peregrinskim obiteljima).
Dr. sc. Ivan MILOTIĆ, viši asistent na Katedri za rimsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koautor je rada o vojničkim diplomama gore spomenute dvojice rimskih veterana. Vespenijevu je diplomu monografski obradio u zasebnoj knjizi. Istraživao je o pravnome položaju peregrina u rimskoj Istri te o pravnoj naravi i statusu životnih zajednica rimskih vojnika tijekom vojne službe i nakon časnog otpusta.
Dr. sc. Bruna KUNTIĆ-MAKVIĆ, red. prof., predstojnik Katedre za staru povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje povijest Grčke i Rima i staru povijest hrvatskih zemalja. Autor je dvjestotinjak radova s tih područja.
Dr. sc. Hrvoje GRAČANIN, docent na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se prijelaznim razdobljem kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. Istraživao je epigrafske izvore koji, među ostalim, pokazuju miješanje barbarskih i rimskih stanovnika u Sisciji. Interpretira literarne izvore za to razdoblje (Komes Marcelin, Pavao Đakon) i objavio je monografiju o povijesti južne Panonije od konca 4. do konca 11. st.
APERTOR VIARVM Odrazi opusa akademika Mate Suića (1915-2002)
IV. KONGRES HRVATSKIH POVJESNIČARA 2012.
Okrugli stol
Utorak, 2. listopada 2012. u 17 h
Dvorana I. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3
Profesor Mate SUIĆ preminuo je šest dana prije nego što je navršio osamdeset i sedam godina. Za koji dan, 28. listopada, ispunit će se desetljeće od njegove smrti. Kad smo mu sedam godina ranije u krugu prijatelja, kolega i učenika čestitali osamdeseti rođendan, bili smo to druženje nazvali ‘Na mostu između antike i srednjega vijeka. Pitanja kontinuiteta’.
U znanstvenom se radu Mate SUIĆ koristio svim sredstvima što su mu ih davali studij i praksa. Povjesničar, arheolog terenac i muzealac, klasični filolog: kombinaciju svojih znanja on je s uspjehom primjenjivao na probleme od prapovijesti do srednjega vijeka.
Čini se jednostavno prirodnim što je istraživač takvoga profila dao golem doprinos upravo izučavanju prijelaznih razdoblja, bilo to iz prapovijesti u antiku ili iz antike u srednji vijek. No, lako je proglasiti jednostavnim i prirodnim ono što je već učinjeno. Mate SUIĆ je u hrvatskim povijesnim znanostima zapravo otvorio mnoge nove istraživačke putove. Zato je 1995. godine uz rođendansku čestitku dobio i atribut kojim smo naslovili današnji okrugli stol: apertor viarum, onaj koji probija put.
Spominjući se njegova opusa i načina rada u komemoraciji na Filozofskom fakultetu mogli smo od srca reći da je utisnuo neizbrisiv trag u ljude i njihova djela, da je u znatnoj mjeri utjecao na tokove hrvatskih povijesnih znanosti i da je postigao izvrsne učinke u hrvatskoj znanosti i kulturi. Na tome planu davao je najbolje od sebe, bez škrtarenja i bez zavisti, bez Horacijeve oholosti – iako sebi jest podigao trajan spomenik.
Nitko se ne bi protivio zaključku ondašnjega govora, naime da će takvome znanstveniku biti najljepši spomen i najljepše uzdarje bude li se u hrvatskoj znanosti na njegovim dostignućima gradilo dalje, budu li se uz dužno poštovanje prema njegovu prinosu dosezale nove spoznaje i novi zaključci. Bio je posve svjestan da znanost napreduje nadilazeći ranije spoznaje i sam nas je učio da je to normalan tijek stvari. To je posve u redu, ako je nova znanstvenička generacija upućena u korijene svojih znanja i ako uvažava njihove tvorce.
Međutim, pitanje je koliko su se nove generacije znanstvenika u okolnostima sve bržeg tehničkog napretka, sve veće životne žurbe i pritiska, sposobne nositi s vlastitim znanstvenim nasljeđem. Ostavlja li im se vremena za znanstvenu korektnost prema prethodnicima, ili ih se upućuje neka se koriste samo najnovijim publikacijama? Mnoga se postignuća preuzimaju, a ne navodi se, pa se i ne zna čija su zapravo. Mnoge se već otkrivene stvari otkrivaju iznova, kao da na istom istraživačkom polju nije bilo nikoga.
O desetoj obljetnici smrti profesora Mate Suića odlučili smo o tome porazgovarati, na njegovu primjeru. Zamolili smo nekoliko kolega koji su u novije vrijeme radili na nekim njegovim temama neka nas ukratko izvijeste kako stoji s uvažavanjem njegovih trajnih prinosa i citiranjem njegovih radova, a kako s nadilaženjem njegovih postignuća. Sve ostale molimo da se pridruže razgovoru o istim ili o drugim temama kojima se profesor Suić bavio.
Bruna Kuntić-Makvić
Inscriptiones Latinae – Cui bono?
Međunarodni ljetni tečaj
INSCRIPTIONES LATINAE – CVI BONO?
Epigrafski spomenik kao posebna vrsta povijesnog izvora
Murter, 2-9. rujna 2012.
Seminar Inscriptiones Latinae – cui bono? održan je prvi puta od 2. do 9. rujna 2012. u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, udruge Argonauta iz Murtera i Muzeja Grada Šibenika. Predavali su prof. dr. B. Kuntić-Makvić i M. Šegvić, prof. s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, A. Rendić-Miočević, prof. iz Arheološkog muzeja u Zagrebu (u miru), prof. dr. A. Kurilić sa Sveučilišta u Zadru, prof. dr. M. Hainzmann sa Sveučilišta u Grazu (u miru), dr. K. Matijević sa Sveučilišta u Trieru, T. Brajković i Ž. Krnčević iz Muzeja Grada Šibenika, dr. sc. M. Markov Podvinski i mag. oec. L. Ježina iz udruge Argonauta“. Dvanaestoro polaznika bili su nastavnici, mladi istraživači i studenti iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sa sveučilištâ Trieru, Grazu, Ljubljani, Zagrebu, Zadru, Splitu i Mostaru.
Polaznici su slušali predavanja, vježbali na pripremljenim pisanim materijalima i u živo na spomenicima s hrvatskih arheoloških nalazišta u Murteru (Colentum) i Danilu kod Šibenika (Rider). Rider je glasovit po brojnim rimskim natpisima s autohtonim imenima. Polaznici su također učili o epigrafskim elektroničkim bazama. Jezici seminara bili su hrvatski, njemački i engleski. program je uspješno ispunjen. Na kraju tečaja polaznici su odgovorili na upitnik. Ocjenjivali su, među ostalim, količinu podataka na predavanjima (4,44), kakvoću izlaganja (4,44), vježbe na pisanim materijalima (4,5), vježbe in vivo (4,6), datum tečaja (4,8) i trojezičnost (4,4).
Navisalvia – Spasiteljica Lađe sa svetinjama Majke Bogova
Grčki i rimski literarni izvori iznose pojedinosti predaje o prijenosu kulta velike Majke Bogova, frigijske Kibele, iz Pergama u Rim 204. g. pr. Kr.: Pergamski kralj Atal II. dao je rimskim poslanicima božičine svetinje te su ih ukrcali u lađu koja je doplovila do Ostije. Ondje je, pak, zapela u pličini ušća Tibera i nije se mogla pomaknuti. Ugledna matrona Klaudija Kvinta, nepravedno optužena da nije bila čestita te da je počinila prijestup, zamolila je božicu da čudom dokaže njezinu nevinost te je sama pokrenula lađu. Njezinom su zaslugom Kibeline svetinje sretno stigle u Rim. Stoga su Rimljani uz Veliku Majku Kibelu štovali i diviniziranu Klaudiju Kvintu koju su nazivali Navisalvijom (Navisalvia) – Spasiteljicom Lađe. O tome svjedoče tri rimska žrtvenika s posvetom Majci Bogova i Navisalviji. Klaudija Sintihe posvetiteljica je dva žrtvenika. Na jednom je likovni prikaz lađe s Kibelinim kipom, koju povlači slavna Klaudijevka. Posvetitelj trećeg žrtvenika je Kvint Nunije Telef, predstojnik kolegija štovatelja Velike Majke. Oboje posvetitelja bili su oslobođenici istočnjačkog podrijetla. Predaja o Klaudiji Kvinti odrazila se u kronološki posljednjem zapisu o Kibelinu kultu Grgura iz Toursa (6. stoljeće), a bila je i predloškom nizu svetačkih legendi. Jedna je vezana uz hrvatski povijesni prostor i prijenos relikvija kalcedonske mučenice Eufemije u Rovinj, a zabilježena je u pulskom kodeksu iz 15. st.
Studija Navisalvia – Spasiteljica Lađe sa svetinjama Majke Bogova (pdf) dr. sc. Inge VIlogorac Brčić predstavljena je na 17. međunarodnom arheološkom savjetovanju Navigare necesse est u organizaciji Centra za arheološka istraživanja Instituta Ivo Pilar u Puli, Medulinu i Rovinju 23-26. XI. 2011.
Prve sumerske škole
Tijekom četvrtog i trećeg tisućljeća prije Krista brojni kulturni procesi u južnoj Mezopotamiji dosegli su vrhunac: razvila su se velika urbana središta, izumljeno je pismo, a zatim su se oblikovale i prve države. Urbani život iziskivao je specijalizirane poslove za koje je trebalo organizirano obrazovati nove stručnjake, prvenstveno pisare. Leksičke liste tvore 15% sačuvanih pisanih dokumenata kasnog Uruka (3400. – 2900. pr. Kr.) dok su nalazi stvarnih „školskih vježbi“ rijedak nalaz. Obje vrste dokumenata svjedoče da su škole tada doista postojale i djelovale. Istovjetan izgled samih pločica kao i konvencije koje se zamjećuju u pismu također govore u prilog postojanju reguliranog sustava obrazovanja. U sljedećim ranodinastičkim razdobljima (2900. – 2450. pr. Kr.) prati se daljnji razvoj škola, a leksičkim listama se pridružuju i prvi literarni zapisi. Opširnije u radu dr. sc. Jasmine Osterman Škole (E2-DUB-BA-A2) u ranoj povijesti Sumera (pdf).
Dvije kamene gomile u Zagvozdu
Rezultati arheološkog istraživanja u Dalmatinskoj Zagori dostupni su u članku prof. dr. Borisa Olujića Istraživanja dvije kamene gomile na području Zagvozda (Imotski, Hrvatska) (pdf) objavljenom u časopisu Opuscula Archaeologica.