Tag Archives: Bruna Kuntić-Makvić

Radovi s kolokvija Put Velike Božice

Share

Radovi s kolokvija Put Velike Božice objavljeni su u novom broju Radova Zavoda za hrvatsku povijest i dostupni su na Hrčku:

 

Aleksandra Nikoloska i Inga Vilogorac Brčić, Okupljanje pod zaštitom Velike Božice, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 9-13.

Bruna Kuntić-Makvić, Drugi tematski skup Centra za interdisciplinarno istraživanje stare povijesti, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 15-19.

Petar Selem, Izidinski krug egipatskih ženskih božanstava. Prolegomena, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 21-23.

Jasmina Osterman, Velike mezopotamske božice, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 25-50.

Aleksandra Nikoloska i Inga Vilogorac Brčić, Frigijska Kibela – planinska Majka, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 51-61.

Marina Milićević Bradač, Neolitička “koiné” i minojska Kreta – prijedlog za razmišljanje, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 63-73.

Helena Tomas, U potrazi za pisanim izvorima o minojskoj Potniji, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 75-85.

Filip Franković i Jurica Triplat, Mikenska Potnija u izvorima na pismu linear B, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 87-102.

Aleksandra Nikoloska i Inga Vilogorac Brčić, Velika Majka Bogova na spomenicima iz Hrvatske, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 103-128.

Ivona Miletić, Adriana Pavlić, Porin Šćukanec Rezniček i Inga Vilogorac Brčić, Tužni Istočnjak na rimskim nadgrobnim spomenicima s hrvatskoga povijesnog prostora, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 46/1 (2014), 129-144.

Klasični jezici i antička civilizacija u visokoškolskom obrazovanju

Share

Poziv na okrugli stol

Povodom 40 godina izlaženja časopisa Latina et Graeca, pozivamo vas na interdisciplinarni okrugli stol Klasični jezici i antička civilizacija u visokoškolskom obrazovanju u četvrtak, 21. studenoga 2013. u 12 h u konferencijskoj dvorani na 2. katu Knjižnice Filozofskog fakulteta, Zagreb, I. Lučića 3. Raspravu će otvoriti profesori različitih studija na zagrebačkim visokoškolskim ustanovama.

Suorganizatori:

lg1

Sedmi topuski seminar

Share

Topusko, 23. i 30. kolovoza 2013.

Usporedno s arheološkim istraživanjem na lokalitetu Školski park, u  petke, 23. i 30. kolovoza održan je sedmi topuski seminar u okviru kontinuiranog programa terenske nastave za studente iz istraživačke ekipe i diplomande stare povijesti.

Oba prijepodneva prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić vodila je obilazak lokaliteta i spomenika u gradu za studente koji su ove godine prvi puta bili u Topuskom. Obilasci su, kao i seminari, bili otvoreni i za javnost.

Predavanja su se održala u Narodnoj knjižnici i čitaonici Topusko, Trg bana J. Jelačića 1.

U petak, 23. VIII. 2013. na programu su bila dva predavanja:

  • 16 h Marina Šegvić, prof., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Tko se liječio u rimskim toplicama u Topuskome?
  • 16.45 h Prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Običaji u toplicama 19. stoljeća

U petak, 30. VIII. 2013. na programu je bilo jedno predavanje i jedna prezentacija:

  • 16 h Lazo Čučković, prof., kustos Gradskog muzeja Karlovac: Karlovačka arheološka baština u europskom kontekstu
  • 16.45 h Dr. sc. Jasmina Osterman, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Rezultati sondiranja u Školskom parku 2013. godine

Arheološka ekipa primila je u posjet zainteresiranu javnost u večernjim terminima 22, 26. i 28. kolovoza od 19 do 20 h u prostorijama NK Topusko, te im pokazala nalaze i objasnila postupke.

Najavu događaja i nekoliko fotografija istraživanja objavila je Turistička zajednica Topusko.

Pogled na Konstantinovo doba

Share

kosta_plakat copy

Okrugli stol
Zagreb, FIlozofski fakultet, 6. i 7. lipnja 2013.
>> Programska knjižica (pdf)

Obljetnica Milanskog edikta obilježava se 2013. godine različitim programima na više mjesta gdje je car Konstantin Veliki obitavao, boravio i djelovao. Njegova je vladavina, na tragu prethodnika Dioklecijana, obilovala velikim potezima koji su promijenili lice rimske države i za duže vrijeme obnovili njezinu snagu. Najrazglašenija je svakako odluka da se dopusti prakticiranje dotada sumnjivog, suzbijanog i progonjenog kršćanstva. Time je određena bitna značajka kasne rimske civilizacije, zatim i zapadne civilizacije sve do danas. Vladarsku odluku poznajemo preko teksta koji se naziva Milanskim ediktom, a prenijeli su ga stari pisci. Konstantinova vladavina donijela je i novine u državnome ustroju, zakonskoj regulativi, umjetnosti… U skladu s time, referencije na Konstantinovo doba ne prestaju ni u kojem kasnijem razdoblju, a tvorci su im pripadnici različitih djelatnosti.

Znanstveno istraživanje Konstantinova doba i njegovih odraza prvenstveno je u kompetenciji humanističkih i društvenih znanosti. Sve dehumaniziraniji i ubrzaniji moderni svijet prema njima se odnosi s potcjenjivanjem, uskraćujući im i uvažavanje i materijalnu podršku. Možda stoga što je milijardama ljudskih bića to lakše manipulirati što slabije umiju misliti, što su manje svjesna sebe i što manje znaju o svemu što je prethodilo današnjici i uvjetovalo je – ukratko, što su neukija upravo na humanističkom području.

U akademskoj zajednici od pradavnih se početaka stječe, čuva i prenosi znanje, uče se i vježbaju istraživačke vještine i kali se um. Ona po definiciji uključuje i učenike i poučavatelje, od studentskih prvašića do akademika. Najvišu kakvoću postiže interakcijom svih generacija, kombiniranjem svih vrsta prinosa, od žara koji bi trebao biti svojstven mladosti, do iskustva koje je poslovična značajka starosti.

Obljetnica Milanskog edikta poticaj je i prikladan povod da se aktivni nastavnici i polaznici različitih ustanova koje tvore zagrebačku akademsku zajednicu okupe i na interdisciplinaran način progovore o Konstantinovoj vladavini. Veliko povijesno razdoblje oni će zajedno ocrtati potpunije no što ga svaka struka ocrtava za sebe. Okupivši se oko velike svjetske teme, pružit će uvid u nastavne i znanstvene potencijale domaćega ogranka humanističkih i društvenih znanosti. Ujedno je to i naš prilog obilježavanju 140. obljetnice nastave povijesti na Sveučilištu u Zagrebu.

“Reci mi, jesi li Rimljanin” (Dj 22, 27) Povodom 1800 godina Karakalinog edikta

Share

IV. KONGRES HRVATSKIH POVJESNIČARA 2012.
Okrugli stol
Utorak, 2. listopada 2012. u 15 h
Dvorana I. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3

Što se rimska vlast dalje protezala i što bila učinkovitije ustrojena, to je bilo privlačnije postati rimskim građaninom. Italski su se saveznici oružjem u ruci borili da postanu Rimljanima. Brojne zajednice nerimskih naroda težile su steći pravo da se ustroje na rimski način, premda su u rimskoj državi mogle ostati u peregrinskom statusu i živjeti po vlastitim pravilima. Pojedinci su ponosno davali da se njihova nova, rimska imena uklešu u kamen i pomno su bilježili svoje napredovanje u rimskom sustavu časti. Rimskim se građaninom nisi morao roditi: mogao si to postati na više načina.

Karakalin je edikt svim slobodno rođenim stanovnicima dodijelio građanstvo, što je izmijenilo prilike u pokrajinama: umjesto nekoliko povlaštenih, odabranih gradova, odsada su rimskim građanima bili napučeni svako naselje i cijela zemlja.

Novi slobodni Nerimljani pojavit će se među njima u velikom broju kad Rimsko Carstvo bude prisiljeno dopustiti barbarima da prijeđu granicu i da se nasele unutar države. I oni će težiti da se u pravima izjednače s rimskim građanima. Kad to postignu nazivat će se i osjećati Rimljanima, a sumnjičavo će gledati na nove seobene valove sunarodnjaka barbara, novih pretendenata na (rimsku) punopravnost.

Dr. sc. Marko PETRAK, red. prof., predstojnik je Katedre za rimsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je tridesetak radova iz područja rimskog prava i komparativnog privatnog prava, te dvjestotinjak stručnih priloga.

Dr. sc. Tomislav KARLOVIĆ, doc., član je Katedre za rimsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U dva je rada temeljem epigrafskih izvora iz Hrvatske istraživao dva modela širenja rimskog građanskog statusa: konstituiranjem municipija (Andautonije) i vojnom službom (peregrinski veteran Likaj iz Marsonije i rimski veteran Lucije Vespenije, obojica s peregrinskim obiteljima).

Dr. sc. Ivan MILOTIĆ, viši asistent na Katedri za rimsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koautor je rada o vojničkim diplomama gore spomenute dvojice rimskih veterana. Vespenijevu je diplomu monografski obradio u zasebnoj knjizi. Istraživao je o pravnome položaju peregrina u rimskoj Istri te o pravnoj naravi i statusu životnih zajednica rimskih vojnika tijekom vojne službe i nakon časnog otpusta.

Dr. sc. Bruna KUNTIĆ-MAKVIĆ, red. prof., predstojnik Katedre za staru povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje povijest Grčke i Rima i staru povijest hrvatskih zemalja. Autor je dvjestotinjak radova s tih područja.

Dr. sc. Hrvoje GRAČANIN, docent na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se prijelaznim razdobljem kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. Istraživao je epigrafske izvore koji, među ostalim, pokazuju miješanje barbarskih i rimskih stanovnika u Sisciji. Interpretira literarne izvore za to razdoblje (Komes Marcelin, Pavao Đakon) i objavio je monografiju o povijesti južne Panonije od konca 4. do konca 11. st.

APERTOR VIARVM Odrazi opusa akademika Mate Suića (1915-2002)

Share

IV. KONGRES HRVATSKIH POVJESNIČARA 2012.
Okrugli stol
Utorak, 2. listopada 2012. u 17 h
Dvorana I. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3

Profesor Mate SUIĆ preminuo je šest dana prije nego što je navršio osamdeset i sedam godina. Za koji dan, 28. listopada, ispunit će se desetljeće od njegove smrti. Kad smo mu sedam godina ranije u krugu prijatelja, kolega i učenika čestitali osamdeseti rođendan, bili smo to druženje nazvali ‘Na mostu između antike i srednjega vijeka. Pitanja kontinuiteta’.

U znanstvenom se radu Mate SUIĆ koristio svim sredstvima što su mu ih davali studij i praksa. Povjesničar, arheolog terenac i muzealac, klasični filolog: kombinaciju svojih znanja on je s uspjehom primjenjivao na probleme od prapovijesti do srednjega vijeka.

Čini se jednostavno prirodnim što je istraživač takvoga profila dao golem doprinos upravo izučavanju prijelaznih razdoblja, bilo to iz prapovijesti u antiku ili iz antike u srednji vijek. No, lako je proglasiti jednostavnim i prirodnim ono što je već učinjeno. Mate SUIĆ je u hrvatskim povijesnim znanostima zapravo otvorio mnoge nove istraživačke putove. Zato je 1995. godine uz rođendansku čestitku dobio i atribut kojim smo naslovili današnji okrugli stol: apertor viarum, onaj koji probija put.

Spominjući se njegova opusa i načina rada u komemoraciji na Filozofskom fakultetu mogli smo od srca reći da je utisnuo neizbrisiv trag u ljude i njihova djela, da je u znatnoj mjeri utjecao na tokove hrvatskih povijesnih znanosti i da je postigao izvrsne učinke u hrvatskoj znanosti i kulturi. Na tome planu davao je najbolje od sebe, bez škrtarenja i bez zavisti, bez Horacijeve oholosti – iako sebi jest podigao trajan spomenik.

Nitko se ne bi protivio zaključku ondašnjega govora, naime da će takvome znanstveniku biti najljepši spomen i najljepše uzdarje bude li se u hrvatskoj znanosti na njegovim dostignućima gradilo dalje, budu li se uz dužno poštovanje prema njegovu prinosu dosezale nove spoznaje i novi zaključci. Bio je posve svjestan da znanost napreduje nadilazeći ranije spoznaje i sam nas je učio da je to normalan tijek stvari. To je posve u redu, ako je nova znanstvenička generacija upućena u korijene svojih znanja i ako uvažava njihove tvorce.

Međutim, pitanje je koliko su se nove generacije znanstvenika u okolnostima sve bržeg tehničkog napretka, sve veće životne žurbe i pritiska, sposobne nositi s vlastitim znanstvenim nasljeđem. Ostavlja li im se vremena za znanstvenu korektnost prema prethodnicima, ili ih se upućuje neka se koriste samo najnovijim publikacijama? Mnoga se postignuća preuzimaju, a ne navodi se, pa se i ne zna čija su zapravo. Mnoge se već otkrivene stvari otkrivaju iznova, kao da na istom istraživačkom polju nije bilo nikoga.

O desetoj obljetnici smrti profesora Mate Suića odlučili smo o tome porazgovarati, na njegovu primjeru. Zamolili smo nekoliko kolega koji su u novije vrijeme radili na nekim njegovim temama neka nas ukratko izvijeste kako stoji s uvažavanjem njegovih trajnih prinosa i citiranjem njegovih radova, a kako s nadilaženjem njegovih postignuća. Sve ostale molimo da se pridruže razgovoru o istim ili o drugim temama kojima se profesor Suić bavio.

Bruna Kuntić-Makvić

Inscriptiones Latinae – Cui bono?

Share

Međunarodni ljetni tečaj
INSCRIPTIONES LATINAE – CVI BONO?
Epigrafski spomenik kao posebna vrsta povijesnog izvora
Murter, 2-9. rujna 2012.

Seminar Inscriptiones Latinae – cui bono? održan je prvi puta od 2. do 9. rujna 2012. u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, udruge Argonauta iz Murtera i Muzeja Grada Šibenika. Predavali su prof. dr. B. Kuntić-Makvić i M. Šegvić, prof. s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, A. Rendić-Miočević, prof. iz Arheološkog muzeja u Zagrebu (u miru), prof. dr. A. Kurilić sa Sveučilišta u Zadru, prof. dr. M. Hainzmann sa Sveučilišta u Grazu (u miru), dr. K. Matijević sa Sveučilišta u Trieru, T. Brajković i Ž. Krnčević iz Muzeja Grada Šibenika, dr. sc. M. Markov Podvinski i mag. oec. L. Ježina iz udruge Argonauta“. Dvanaestoro polaznika bili su nastavnici, mladi istraživači i studenti iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sa sveučilištâ Trieru, Grazu, Ljubljani, Zagrebu, Zadru, Splitu i Mostaru.

Polaznici su slušali predavanja, vježbali na pripremljenim pisanim materijalima i u živo na spomenicima s hrvatskih arheoloških nalazišta u Murteru (Colentum) i Danilu kod Šibenika (Rider). Rider je glasovit po brojnim rimskim natpisima s autohtonim imenima. Polaznici su također učili o epigrafskim elektroničkim bazama. Jezici seminara bili su hrvatski, njemački i engleski. program je uspješno ispunjen. Na kraju tečaja polaznici su odgovorili na upitnik. Ocjenjivali su, među ostalim, količinu podataka na predavanjima (4,44), kakvoću izlaganja (4,44), vježbe na pisanim materijalima (4,5), vježbe in vivo (4,6), datum tečaja (4,8) i trojezičnost (4,4).

IMG_4694

IN MEMORIAM Ivan Knezović

Share

Zagreb, 2. studenoga 1977 – Sinj, 7. kolovoza 2011.

U nedjeljno jutro 7. kolovoza ove godine nepovratno je stalo srce mladoga povjesničara i arheologa Ivana Knezovića koji je s povjerenjem gledao u život, voljan i spreman još mnogo uraditi za obitelj i za struku. S posljednjim dahom na rukama obitelji utrnule su želje i planovi, njegovim je voljenima uskraćena ljubav i oslonac, njegovim prijateljima i kolegama dobar drug u dokolici i dragocjen partner u poslu.

Ivan je na neponovljiv način spajao rutinu mladoga Zagrepčanina koji je dobio vrhunsko klasično obrazovanje s djetinjim iskustvima koja je stjecao na djedovini i kod rođaka u Dalmaciji i Slavoniji. Volio je pripovijedati kako je njegov interes za društvene i humanističke znanosti, posebno povijesne, potaknulo prvo izdanje dječje enciklopedije Svijet oko nas. No, zapravo je stvar njegova izbora, njegova karaktera, radoznalosti, volje da dozna podatke, da im dokuči veze i protumači ih, određivala kako će se koristiti svim poticajima koji su se našli na njegovu životnom putu.

Polazio je osnovnu školu klasičnoga smjera, a zatim Klasičnu gimnaziju, te je do upisa na studij zbrojio osam godina učenja klasičnoga latinskog jezika i šest grčkoga. Upisao je povijest i arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu između 10% pristupnika koji su bili najbolji na prijemnom ispitu, što mu je tijekom cijeloga studija davalo pravo na stipendiju Ministarstva znanosti i tehnologije. Kako je započeo, tako je i završio studij: diplomirao je među deset najboljih i na povijesti i na arheologiji, obranivši u svibnju 2002. godine diplomski rad „Antička arheološka topografija Đakovštine“ kod prof. dr. Mirjane Sanader.

Tijekom studija i kao mladi profesor arheologije i povijesti Ivan je sudjelovao u arheološkim istraživanjima groblja bjelobrdske kulture kod župne crkve u Đakovu, brončanodobnog naselja Mačkovac – Crišnjevi kod Nove Gradiške, paleolitičkog nalazišta u Mujinoj pećini, kasnoantičkog nalazišta u Štrbincima i dijelova Andautonije u Ščitarjevu. Na tim je mjestima učio od Krešimira Filipca, Snježane i Ivora Karavanića, Branke Migotti, Tatjane Pintarić i drugih. Zanimanje za političku povijest potvrdio je pak u studentskoj praksi natječući se 2001. godine u Sarajevu u organizaciji UN u rješavanju zadanih političkih problema, a potom sudjelujući u konferenciji o političkoj povijesti, aktualnoj politici, gospodarstvu i suradnji na istočnom Sredozemlju koju je na Kreti organizirao International Instute for Political and Economic Studies. Bio je to svakako i način da mladi arheolog dopre do kolijevke egejske civilizacije i do Zemaljskog muzeja …

Ivanova se ozbiljnost i odlučnost da bude vlastitim gospodarom pokazala u odluci da se, u očekivanju boljega, primi posla izvan struke: 2002. i 2003. godine radio je kao propagandist u Večernjem listu.

Od ožujka 2004. do prosinca 2007. bio je kustos arheološke zbirke Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici. Državni stručni ispit za zvanje muzejskog kustosa položio je u lipnju 2005. godine. Polazio je seminare i savjetovanja Muzejskog dokumentacijskog centra o različitim aspektima muzejske djelatnosti. Suautor je arheološkog dijela stalnoga postava Muzeja Turopolja, za koji je napisao vodič. Vodio je arheološka istraživanja u Lukavcu 2005. i 2007. godine, a na noričko-panonskim tumulima u Mraclinu 2005. godine. Sudjelovao je u višegodišnjem muzejskom projektu registriranja arheoloških lokaliteta u općinama Kravarsko i Pokupsko (2004 – 2005), te u arheološkim istraživanjima u Ščitarjevu i na trasi autoceste Zagreb – Sisak. U okviru programa „Škola u muzeju, muzej u školi“ pripremao je stručna predavanja i vodstva za učenike osnovnih i srednjih škola kao nadopunu nastavi povijesti, da bi se izravnom percepcijom muzejskih predmeta i stvarnih arheoloških lokaliteta obrazovala buduća muzejska publika, a muzejska djelatnost izlaskom iz zgrade približila javnosti. Kao zaposlenik Muzeja Turopolja osnovao je obitelj, vjenčavši se 2006. godine svojom Ivanom.

Doktorski studij arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je u prosincu 2003. godine. Iskazao je interes za problematiku građevnih tehnika i materijala u rimskoj Panoniji, na primjeru Andautonije s kojom su ga je povezivala terenska iskustva i tadašnje radno mjesto u Muzeju Turopolja. Budući da ga je takva tema upućivala i na antičke literarne izvore i na zapise prvih hrvatskih novovjekovnih starinara poput Matije Petra Katančića, preliminarno mu je za mentora određena prof. dr. B. Kuntić-Makvić, a za komentora prof. dr. Mirjana Sanader. Pišući prema programu doktorskog studija propisane kvalifikacijske radove, Ivan Knezović pokazao se vrsnim u prikupljanju i analizi literature, literarnih i predmetnih izvora, te nadasve vičnim pisanju stručnoga teksta. Raspolagao je raznovrsnim znanjima i iskustvima, a interpretacije su mu bile dobro promišljene i utemeljene. I mentor je imao što naučiti. S druge strane, Ivan je primao mentorske savjete i koristio se njima. Sposobnost surađivanja bila je jedna od njegovih značajki.

Dok se Ivan uvodio u rad na doktoratu i u Muzeju Turopolja, uvrštena je u studijski program stare povijesti pri Odsjeku za povijest stalna terenska nastava na lokalitetu u Andautoniji, te u referentnim muzejima u Velikoj Gorici i Zagrebu. Kustos Ivan Knezović je pri tome ostvario izvrstan kontakt sa studentima i pokazao se valjanim predavačem. Iz svega je toga potekao i upit bi li Ivan prihvatio mjesto znanstvenoga novaka na projektu B. Kuntić-Makvić „Stara povijest u hrvatskim povijesnim znanostima: teorija, praksa, priručnici“. Kad je natječaj otvoren, Ivan je sa svojim kvalifikacijama bio kandidat bez premca. Nastupio je 1. siječnja 2008. godine. Maleni mu se Bartol rodio te veljače. Njegove su slike na očevom stolu ušle u svakodnevicu Katedre za staru povijest.

Ivan je s nama proveo tri lijepe, radne godine, osam mjeseci i sedam dana. Uključio se u život Odsjeka za povijest, preuzimao tekuće poslove (povjerenstvo za inventuru, redigiranje novoga studijskog programa, satnica….), brižno ih i naoko lako obavljao. Postupno se uvodio u nastavu kolegija na preddiplomskom studiju da bi u trećoj akademskoj godini pod vodstvom nositelja pokrio čitavu novacima dopuštenu satnicu. Izradio je i objavio u sustavu Omega pripadne nastavne materijale. U okviru projekta pripremio je sve za novo, ilustrirano izdanje Malog pojmovnika stare povijesti. Radio je na popisu spomenika i pripremao se za obnovu terenskih istraživanja u Topuskome i na Bribirskoj glavici. Iz pripremnih radova za doktorat razvio je i objavio nekoliko izvornih znanstvenih i stručnih radova. Sudjelovao je na III. kongresu hrvatskih povjesničara na Braču, suorganizirao znanstveni skup povodom obljetnice Batonova ustanka, pripremao se za jesenski znanstveni skup u Puli. Predao je u tisak rukopise dva izvorna znanstvena rada i jedne knjige. Tri sam puta s veseljem pisala godišnje izvještaje o radu znanstvenoga novaka Ivana Knezovića. Sve je ukazivalo na to da uz nas izrasta vrstan nastavnik i znanstvenik, nova snaga na Katedri, Odsjeku, Fakultetu, Sveučilištu…

Potrebno je reći da je prijedlog zakona kojima se želi regulirati visoko školstvo u Hrvatskoj zgranuo čitavu populaciju znanstvenih novaka, pa tako i kolegu Knezovića. Videći kakve se zapreke kane postaviti između statusa znanstvenog novaka / asistenta i docenture, ozbiljno se upitao nije li prelaskom na fakultet svojoj obitelji na duž rok nanio štetu. Bojim se da ga nismo mogli stvarno umiriti. Odlučio je požuriti s doktoratom. Temeljem izvještaja stručnog povjerenstva i odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta odobrio mu je Senat Sveučilišta u Zagrebu 22. ožujka 2011. godine pokretanje postupka za stjecanje doktorata znanosti u okviru doktorskoga studija s temom Povijest rimskoga graditeljstva u južnome dijelu panonskih pokrajina u svjetlu građevinskih materijala i tehnika u Andautoniji, pod mojim mentorstvom. U srpnju je Ivan na odmor ponio literaturu i računalo, kaneći se poslije kratkog odmora na obali s Ivanom i Bartolom, po dolasku tazbini u Sinj, posvetiti rukopisu disertacije.

Pozdravili smo se na Fakultetu 22. srpnja, olako, blaženo nesvjesni da će huda Parka za dva tjedna presjeći nit. Očekivali smo nastavak rada, punom snagom, kad se Katedra za staru povijest ponovno nađe na okupu…

Koliko Ivan god bio mlad, i premda je tek od 2008. radio na mjestu koje iziskuje pisanje znanstvenih radova, njegova je bibliografija 2009. godine, kad je predavao dokumentaciju za odobrenje doktorske teze, brojila jednu autorsku knjigu, dvoja skripta, pet znanstvenih i deset ostalih radova u časopisima, te jedan sažetak u zborniku skupa. Još prije kobnoga 7. kolovoza povećala se za tri stavke. Od toga je jedan izvorni znanstveni rad andautonijske tematike tiskan u najviše rangiranom inozemnom časopisu. Još tri rukopisa koja je Ivan autorizirao i uputio u tisak čekaju na izlazak. Još nekoliko se tek spremao dotjerati. Na srcu nam je i rukopis uznapredovaloga doktorata. Nadamo se, uz pomoć Ivanovih kolega i prijatelja, naći snage da tu ostavštinu uredimo i učinimo pristupačnom stručnoj javnosti, te da je kao trajni biljeg Ivanova ovozemaljskog puta položimo u ruke obitelji.

On neka počiva mirno. Svi pak koji su za njim u tuzi neka nađu vlastitu snagu u sjećanju na Ivana živa, razgovorna, žudna djelovati i učiniti. Takav je oblik spomena dostojan Ivana Knezovića.

Bruna KUNTIĆ-MAKVIĆ

BELLVM BATONIANVM MM

Share

bbmm copy

Znanstveno savjetovanje
Rat protiv Batona: dvije tisuće godina
Zagreb, 5-7. XI. 2009, Filozofski fakultet
>> Program (pdf)
>> Sažetci izlaganja (pdf)

U 2009. godini navršavaju se dva tisućljeća od ratnih događaja koji su izravno utjecali na europsku povijest. Predajom vojskovođe Batona završio je ustanak u Iliriku. Njegovo se prvo razdoblje u starini nazivalo panonskim ratom, a drugo dalmatinskim. Operacije na oba područja povezale su se i ispreplele, pa se u znanosti uobičajilo pisati o panonsko-dalmatinskom ratu ili ustanku. Naziv Bellum Batonianum skovan je već u starini, jer su ustanike vodila dvojica vojskovođa imenom Baton. Opseg ratnih zbivanja nadahnuo je i naziv ‘veliki ilirski ustanak’. Pobjeda je ispunjavala sve kriterije da se vojskovođi Tiberiju i njegovim ljudima dodijeli trijumf, no mogli su ga slaviti tek nakon tri godine. Zapovjednik Var stradao je s trima legijama u germanskoj klopci u Teutoburškoj šumi. Tiberije se morao pobrinuti za zapadne granice. Dovršio je i taj zadatak, pa je 12. g. kršć. ere slavio trijumfe za pobjedu na oba bojišta.

August se dičio da je pomaknuo granicu rimske vlasti na Dunav. Potomstvo procjenjuje da su Rimljani prvotno namjeravali postaviti granicu na Labu i Dunav, a da su od toga odustali nakon katastrofe u Teutoburškoj šumi. Europa se 9. godine kršćanske ere za mnoga stoljeća podijelila po tokovima Rajne i Dunava. Do njih je sve bilo podložno utjecajima rimske civilizacije. S druge strane dviju velikih rijeka barbarski je svijet nastavio živjeti uglavnom po vlastitim pravilima. Privremeni istak u Dakiji ostavio je duboki trag u današnjoj Rumunjskoj, a limes je propuštao poželjna duhovna i materijalna dobra u oba pravca. Pa ipak, bila je to u svakom pogledu stvarna razdjelnica.

U Njemačkoj se sa žarom obilježavaju dvije tisuće godina od rimskoga poraza u Teutoburškoj šumi. Održani su znanstveni skupovi, postavljene prigodne izložbe. U neke su od tih programa uključeni naši znanstvenici, muzejski djelatnici i građa s područja gdje se odvijao ustanak koji je prethodio Varovu porazu. Među njima, naime, postoje vjerojatna veza i više sigurnih analogija. Panonsko-dalmatinski rat pridonio je Varovu porazu time što su iskusniji vojskovođe bili zauzeti u Dalmaciji. Podudaraju se i vrijeme i okolnosti dvaju zbivanja. Oba puta barbari su reagirali na rimski pritisak, a koristili su se vojnim znanjima koja su stekli ratujući za Rimljane. Oba su rata značajna stavka u kurikulumu dvojice velikih careva, Augusta i Tiberija. Naše će savjetovanje, nadamo se, primjereno obilježiti dvije tisuće godina od završetka rimskoga rata protiv panonskih i dalmatinskih ustanika. Započela ga je organizirati Katedra za staru povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji sa znanstvenoistraživačkim projektima pri Odsjeku za arheologiju istoga Fakulteta i Odsjeku za arheologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U međuvremenu je utemeljen Centar za interdisciplinarno istraživanje stare povijesti pri Zavodu za hrvatsku povijest istoga Odsjeka, koji objedinjuje iste projekte.

Literarni izvori određuju jezgreno područje ustanka u Iliriku etnonimima dvaju starovjekovnih naroda, Breuka i Dezidijata. Koriste se, dakako, i etnonimima Pannonii i Dalmatae, no za autohtono žiteljstvo čitavih regija, bez obzira na užu etničku pripadnost. I panonsko i dalmatinsko ratište obilovalo je dramatičnim događajima. Literarni izvori posreduju imena mjesta gdje su se oni zbivali. Prizori s istaknutim sudionicima ušli su u imaginarij rimske carske povijesti: stari August potresen i prestrašen u Rimu; Tiberije u punoj snazi i na vrhuncu sposobnosti na bojištima; sposobni i plemeniti dezidijatski Baton; vlastohlepni i izdajnički breučki Baton…

Tradicionalna se historiografija bavila upravo utvrđivanjem geografije i topografije panonsko-dalmatinskog rata i djelima njegovih sudionika, i to prvenstveno temeljem literarnih izvora. Djela starih pisaca vrsta su izvorne građe koja se stoljećima eksploatirala u istraživanju stare povijesti. Na njih su se primjenjivale metodologije svojstvene različitim stupnjevima razvitka filologije i historiografije. Nažalost, ova vrsta izvorne podloge trpi od mnogih ograničenja. Literarnih je izvora malo, oštećeni su i podložni opredjeljenjima svojih autora. Diskursi autora i njihova kontekstualna determiniranost mogu se vrlo lijepo raščlanjivati. Danas se to uspješno radi, ali povijesnoj znanosti donosi prvenstveno informaciju o civilizacijskom okviru u kojemu su autori djelovali.

Događajnica – faktografska povijest koja nastoji utvrditi i iznijeti što se, kada, gdje, kako i zašto (na najjednostavnijoj razini) dogodilo odavna nije na visokoj cijeni. Međutim, ako ona nije obavila svoj posao, učena i pomalo dosadna starinska istraživanja ostaju visiti u zraku, baš kao i napredna i atraktivna moderna istraživanja, poput kuće bez temelja. Sjajno obrazložena tradicionalna domišljanja o ovome ili onome prizorištu ratnih zbivanja ili umne raščlambe postupaka povijesnih ličnosti na temelju literarnih izvora ostaju jalovi, bez konačnog rezultata. Moderna istraživanja, u nastojanju da ‘na višoj razini’ uspostave vezu s proteklom stvarnošću, zapravo gube iz vida koliko o njoj (ne) znaju, i proizvoljno je konstruiraju.

Dobra faktografska podloga nužan je preduvjet ozbiljnoga istraživanja, pa ju ni danas nije neumjesno nastojati utvrditi. Osobito to vrijedi za povijesne događaje kojima se ona nije mogla pribaviti starijim načinima istraživanja. Učene rasprave s područja stare povijesti na temelju literarnih izvora mogu se privesti konačnim zaključcima samo ako se pribave argumenti koji dolaze iz drugačije vrste izvorne građe, s natpisa ili iz anepigrafskih izvora arheološke provenijencije. Natpisi su se, naravno, već u antici koristili kao povijesni izvor. Usustavljena znanstvena metodologija njihova ediranja i tumačenja ipak je akvizicija 19. stoljeća, a i broj im raste istraživanjima i objavama tijekom 19. i 20. st. Predmetni izvori arheološke provenijencije dosegli su iznimno visoku vrijednost za povijesno istraživanje kad je arheologija poopćila metode svoje prapovijesne grane i počela uz nalaze kasnijih razdoblja vezati minuciozne istraživačke postupke koji donose obilje podataka neophodnih za rekonstrukciju prošle stvarnosti. To je pak doista akvizicija najnovijega vremena, još i ne posve uhodana.

Istraživači stare povijesti po prirodi stvari su oduvijek bili upućeni i na izvore arheološke provenijencije, te se i sami u vlastitome radu koriste arheološkim istraživanjem. Dobro poznaju vrijednost podataka takvoga podrijetla. Ipak, količina i kakvoća referencija na podatke arheološke provenijencije na koje će se osloniti u svojim radovima tek od druge polovice 20. st. sustiže količinu i kakvoću referencija na pisane izvore. Premda još ima povjesničara koji smatraju da njihov posao počinje i završava pisanim izvorima, moderna metodologija stare povijesti obraća se izvorima arheološke provenijencije da bi riješila dileme koje su joj nametnuli literarni izvori. Na tome tragu ona je i pomoćnica i suradnica arheologije i filologije. Uzajamnost ovih znanosti postaje sve očitijom u doba kad preobilje podataka i specifični postupci istraživanja iziskuju timski rad stručnjaka različitih specijalizacija. Ipak, bez obzira na to koji dio posla pada kojemu od njih u dio, svi oni moraju jedni druge potpuno razumjeti, moraju poznavati metode i izraz svih suradničkih znanosti.

Naše bi savjetovanje o dvijetisućitoj obljetnici završetka panonsko-dalmatinskog ustanka trebalo pokazati dokle su u tome pravcu stigli istraživači koji djeluju upravo na jezgrenome području toga zbivanja, danas u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini. Najveći se doprinos mora očekivati od rasprave, vezane uz izvješća o novoj građi i rezultatima novih istraživanja. Da bismo povećali učinkovitost savjetovanja i što bolje iskoristili činjenicu što će se na okupu naći vrsni poznavatelji problematike, pripremili smo popratne materijale (Bibliographia Batoniana, pregled odlomaka iz literarnih izvora i dr.) u čijoj su izradi pod stručnim vodstvom sudjelovali diplomandi stare povijesti i arheologije. Sudionike skupa i molimo da se njima koriste i da ih primjedbama i savjetima tijekom skupa poboljšaju, kako bi postali korisnim dijelom budućega zbornika.

U skladu s ranije rečenim, prva je sesija savjetovanja namijenjena pregledima koji predočuju predmetnu izvornu građu s područja etnija koje su bile nositelji ustanka. Njihovim je autorima stavljeno na raspolaganje više prostora za prethodna priopćenja i više vremena za izlaganja s projekcijama. Trebali bi ilustrirati stanje istraživanja u današnjoj Slavoniji, Posavini, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Cilj je, zapravo, što potpunija slika protohistorijskih, predrimskih ili predratnih prilika. Granice breučkog, dezidijatskog, delmatskog i okolnih etničkih područja bez dvojbe su se mijenjale tijekom povijesti, a mnoge pretpostavke o njima proizlaze upravo iz vijesti o ratovanju. Priopćenja prve sesije stoga se nisu mogla zadržati samo na protohistorijskom razdoblju, nesumnjivo će se dijelom preklapati i različito atribuirati ista područja ili nalaze. Zato smo raspravu predvidjeli poslije svih priopćenja.

Na početku druge sesije stoji još jedno pregledno predavanje većega opsega, odvojeno od prethodne skupine jer su mu predmet nalazi koji se atribuiraju rimskome razdoblju, a povezuju se s ratom i ranim poratnim prilikama. Svojevrstan je prijelaz prema problemskim priopćenjima koja prvenstveno arheološkim argumentima obrađuju uže teme. Sva ostala priopćenja ove sesije ograničena su na petnaest minuta. U njima se zaoštrava pitanje podataka iz literarnih izvora. Da bi vrijednost takvih podataka zadobila realniju dimenziju, demonstrira se na primjeru Veleja Paterkula u kakvu zapravo obliku do nas dopiru podaci koje su izvorno sadržavala djela starih pisaca. Posljednja dva priopćenja druge sesije propituju literarne izvore iz aspekta mentaliteta, propagande i slike o drugome.

Teme pojedinih priopćenja u drugoj i trećoj sesiji jasno se razlikuju i ne preklapaju se bitno. Stoga je iza svakoga predviđeno posebno vrijeme za raspravu.

Predavači u trećoj sesiji također petnaestminutnim problemskim priopćenjima prikazuju odjeke antičkih izvještaja o ustanku dvojice Batona u historiografiji kasnijih vremena, od ranosrednjovjekovne franačke do moderne hrvatske, a zatim u likovnim umjetničkim djelima, pa i na filmu.

Četvrta zagrebačka sesija nudi izravan uvid u taj filmski uradak, pa i u sestrinski film o rimskome porazu u Teutoburškoj šumi. Središnji je dio sesije prezentacija prvoga pregleda stare povijesti hrvatskih zemalja iz pera domaćega autora u trećem tisućljeću, osamdeset i četiri godine nakon prethodnoga što ga je Ferdo Šišić bio sastavio za Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925). Autor Robert Matijašić pregledom je, dakako, obuhvatio i panonsko-dalmatinski ustanak.

Posljednje zajedničko prijepodne sudionici skupa provest će u obilasku jedine neprijeporne lokacije iz vremena panonsko-dalmatinskog ustanka, položaja stare Siscije u današnjemu Sisku i stalnoga postava u Muzeju Grada Siska. Savjetovanje će se okončati podno sisačkog Starog grada, nadamo se, kolegijalnim i konstruktivnim dogovorom ne samo o zborniku savjetovanja već i o plodonosnoj budućoj suradnji.

Savjetovanje su omogućili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske dodijelivši sredstva u okviru godišnjih potpora za znanstvene skupove i Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od srca im zahvaljujemo.

U Zagrebu, 3. XI. 2009. Bruna Kuntić-Makvić